понедељак, 22. фебруар 2010.

Sheki is on the road again

Temperatura u varijaciji od 20 stepeni izmedju noći i dana, blato svuda naokolo, izlivanje kanala, zamućena pitka voda, novi semestar sa dobrodošlicom našeg Nam Žmicića i njegovom asistenticom Vendy, činjenica da sam godinu dana stariji, da se studije polako ali sigurno bliže kraju(posao???), umišljeni ljudi, umišljeni ljudi... je sve ono, pored ostalog što me izluđuje ovih dana. Kažem, pored ostalog, jer ima i drugih, za koje mislim da su glavni uzrok mog lošeg raspoloženja, pak, ne mislim da sam loše raspoložen, ali da sam neraspoložen, to je fakat (znam što sam ovo napisao). Dana unazad, kada se probudim i pomislim na jednu stvar, ne na onu stvar na koju mislite, prosto mi se ne diže, iz kreveta. Čitave noći nisam mogao oka da sklopim, razmišljao sam, šta bi pomoglo, da li da skuvam čaj od divlje trešnje? Možda, ali kad sam pomislio na divljakušu, još gore mi je bilo, totalno depresivan. I tako, 5.40 minuta, u potaji se čuje budilnik, Olga ustaje, sprema se, a u 6.05 izlazi iz kuće. 7.00h, Brut ustaje, lomi po običaju, 7.30 izlazi iz kuće. Mislim, da sam nakon toga i nekako zaspao, 9.00, budilnik, odlažem za 05 minuta, ustajem i razmišljam o onome o čemu sam sanjao, tih 20 tak minuta, je l`, pošto "stručnjaci" kažu da san ne traje više od 20 minuta, i još više se ubedačim. Krećem na faks, pola sata pre početka nastave, ali, naravno, pošto su usplahireni penzioneri na svakoj stanici pokušavali po nekoliko puta da zakorače na stepenik, autobus je kasnio, pa tako i ja. Ono što me je dokusurilo, je tumbaranje po opštini i radnjama mobilnih telefona. Pritom, video sam nešto što mi i nije prijalo, niti malo, pa sam nakon toga svoje odnose poslao na duboku analizu, da ne kažem kompleksnu. Sada, odlažem telefone i prekidam svaki vid komunikacije sa "spolja", pokušaću da za par sati razbistrim misli, uz Dr Nela Karajlića.